Društvo

Salih Brkić: Ledeni zid šutnje još skriva lokacije masovnih grobnica

Tekst: Sanda Hrkić, Foto Fena/Porodični album

SARAJEVO, 11. jula (FENA) - Novinar Salih Brkić u dugogodišnjoj karijeri intervjuirao je mnoge domaće i svjetske zvaničnike, ali uvijek je bio uz narod. Uz prijatelje rudare, posebno nakon nesreće u Rudniku Dobrnja, kad je 1990. godine poginulo 180 rudara.

Bio je uz kolone prognanika iz Podrinja, koje su se slijevale prema Tuzli, uz podrinjske konvoje, pred tunelom od Tišće prema Kladnju sa svojim kamermanom dočekao je i srebreničku nejač, majke i nene koje su preživjele genocid 1995. godine. Salihov životni i novinarski kredo je perom i kamerom treba dodirnuti ranu, biti tamo gdje je najteže.

Snimio je oko 110 masovnih grobnica sa oko 8.000 posmrtnih ostataka, uglavnom bagerima polomljenih, žrtava genocida i drugih zločina. Izvještavao je sa ratišta u Hrvatskoj, ali i nakon jakog  zemljotresa u Kašmiru...                                                               

Od naroda Srebrenice i Podrinja, kao i Udruženja 'Prosvjetitelj - Muallim' dobio je 'Zlatnu plaketu sa zlatnim grbom' uz obrazloženje da je dao i daje “nemjerljiv doprinos borbi za istinu i pravdu za žrtve genocida u Srebrenici i njihove porodice. Na tome istrajava od 1995. godine i u tome prednjači kao novinar i prijatelj Srebrenice i Podrinja“.   

- Srebrenica je moja najveća rana, ali i svima koji vole našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Ja ću uz Srebrenicu ostati, dok sam živ. Argumentima i dokumentima pokušavati tražiti pravdu za one koji to ne mogu učiniti, govoriti o njihovom stradanju - kazao je za Fenu Brkić.  

Kako ističe, jedan od naših svetih zadataka je trajno čuvati sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici.

- Jedan od takvih primjera je i projekt 'Kultura sjećanja u Bošnjaka', koji je pokrenula i podržava Islamska zajednica u BiH, ali se to mora raditi i kroz izmjenu obrazovnih programa da bi mlade generacije učile sve što je karakteriziralo genocid u Srebrenici i znalo istinu. Sad to nije slučaj. Uz stalno negiranje genocida od vlasti Republike Srpske, stiže se i do slavljenja odgovornih i izvršitelja genocida čija imena nose objekti, ulice i trgovi, murali na zgradama, a presuđeni ratni zločinci se i odlikuju – istaknuo je.

U dugogodišnjoj novinarskoj karijeri dobio je Salih Brkić brojne nagrade i priznanja. Mnoga od njih za izvještavanje 'o tragediji i genocidu u Srebrenici koji traje jer i dalje ledeni zid šutnje skriva lokacije masovnih grobnica, mnogi ratni zločinci još nisu optuženi i osuđeni, roditelji žrtava i svjedoci umiru...'

- Više od nagrada mi znači to što me godinama pitaju jesam li rodom iz Srebrenice i Podrinja. Tako me poistovjećuju sa građanima Srebrenice, pokazuju da mi vjeruju, a to je za novinara najveće priznanje - naglasio je.

Ponosan je i na to što je član žirija za novinarske nagrade 'Nino Ćatić', koja je nazvana po tom novinaru iz Srebrenice. U ratno vrijeme svakodnevno se Ćatić javljao i informirao javnost o stradanju u tom gradu. Posljednji put se javio 10. jula 1995., moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Njegova majka i dalje traga za posmrtnim ostacima sina.

- Ubrzo nakon završetka rata, 1996. godine, primajući specijalnu nagradu 'Najbolji ratni reporter 1995.' podsjetio sam na rahmetli mladog kolegu Nihada Ninu Ćatića i predlagao da se ustanovi nagrada za mladog novinara koja bi nosila ime Nine Ćatića. Evo, sad se to ostvaruje. Mnogo mi znači da se Nino Ćatić ne zaboravi. Molim se i za to da se konačno nađu njegovi posmrtni ostaci, da njegova majka Hajra može otići sinu na mezar da prouči Fatihu - naglasio je.

Tokom svih godina novinarskog rada „obični čovjek“ bio je junak priča Saliha Brkića. Naš dobri narod to cijeni. Sit je, kaže Brkić, suhoparnih izvještaja i praznih priča sa političkih skupova.

- Od priča o rudarima, do stradalnika iz Srebrenice. U mojim tv pričama dominira narod, ljudi i njihove sudbine. I dalje tako, mada sam u mirovini, nastavljam raditi. Putujem svijetom, idem tragom ratnih priča i fotografija. Pišem o ljudima, 25 godina kasnije - kazao je.

U Tampa Bayu na Floridi našao je Seada Bekrića, koji je izbijenih očiju 1993. stigao iz Srebrenice.

- Čak 15 operacija nije pomoglo da moj dragi Sead vidi bar konture ljudi pred sobom. Ali, on je uspio završiti fakultet i magistrirati. To će, ako Bogda, biti drugi dio mog filma koji sam uradio 1993. godine. Uvijek mi je na prvom mjestu bila istina, pa makar i gorka bila. I pravda za „male ljude“, zatim pomoć ljudima u nevolji. Uz pomoć gledatelja osiguravao sam izgradnju kuće čovjeku koji je živio u skloništu okovanom kartonskim kutijama. U dalekom Kašmiru je kuća koju sam, uz pomoć naroda izgradio i opremio za Rabiju Biby, koja je u katastrofalnom zemljotresu izgubila cijelu familiju i obje noge ispod koljena - kaže on.

Tu je i njegova posebna radost, transplantirano srce medicinskom tehničaru iz UKC-a Tuzla što će, kaže, uskoro prikazati u filmu 'Srce'.

- U našem gorkom poslu bilo je teških, ali i lijepih trenutaka. Danas ima mnogo više medija i novinara. Znam da mnogi ne mogu sve napisati što znaju i žele reći. Često su brana stavovi vlasnika. Svim mladim novinarima želim svako dobro, uz poruku da uče i upijaju znanje od bardova novinarstva. I da im istina i narod budu uvijek na prvom mjestu. Oni ostaju, političari dolaze i odlaze - poručio je u razgovoru za Fenu doajen bh. novinarstva Salih Brkić. 

Rođen 1948. u Mostaru, Salih Brkić osnovno i srednje obrazovanje završio je u Stocu, u Tuzli stekao zvanje inženjera tehnologije, uz rad je završio i Novinarsku školu u Beogradu. Od 1975. godine profesionalno se bavi novinarstvom, najprije u Radio Banovići, Radio Sarajevu, zatim Televiziji Sarajevo. Sa porodicom živi u Tuzli.

Tokom rata u BiH Salih Brkić bio je ratni reporter RTV BiH, potom nastavio raditi na Federalnoj TV sve do odlaska u mirovinu. I sad priprema dokumentarne filmove, putuje svijetom i snima preživjele sa najvećih stratišta Srebrenice i Podrinja, u okviru svog projekta 'Sjećanje Srebrenica-da se nikad ne zaboravi i ponovi'.

Za novinarski rad dobio je brojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja. Među ostalima nositelj je Medalje zasluga za narod i Medalje rada, kao i Ordena žrtve Islamske republike Pakistan gdje je kao jedini novinar iz BiH boravio više puta nakon katastrofalnog zemljotresa u toj državi. Izvještavao je o pomoći naših liječnika i institucija, pomagao djevojčici Rabiji Bibi. U gradu Čikotiju izgradio joj je i opremio kuću, gdje živi sa familijom svog daidže i pet godina slao stipendije da bi se školovala, nakon što je u zemljotresu izgubila obitelj i ostala trajni invalid.

Za izvještavanje o tragediji Srebrenice i Podrinja Salih Brkić dobio je nagradu 'Najbolji ratni reporter 1995. godine', kao i nagrade za najbolje TV ostvarenje sa serijal 'Srebrenica, genocid koji traje'.

(FENA) F.F.