prijava
PARIZ, 22. oktobra (FENA) - Francuska se sa velikim zakašnjenjem suočava sa svojom kolonijalnom prošlosti.
To suočavanje predvode mlade spisateljice, filmske stvarateljice i istraživačice koje osporavaju davno usvojene mitove da su milioni ljudi koji su dovedeni kao imigranti da rade u Francusku nakon 2. svjetskog rata, prvenstveno iz Alžira i Maroka, savršeno integrirani u društvo "pod gostoljubivim kišobranom Francuskog državljanstva", prenosi u svom prilogu France 24.
- Francuska je 1950-ih i 1960-ih bila mjesto gdje biste se, ako ste Alžirac i vozili ste se metroom, držali uz zid jer ste se bojali da će vas neko gurnuti na šine - rekla je Salima Tenfiche, istraživačica sa Pariškog univerziteta.
Ovih dana obilježena je 60. godišnjica masakra u Parizu, kada je policija ubila desetine, ako ne i stotine demonstranata koji su tražili nezavisnost za Alžir, od kojih su se mnogi udavili u Seni. To je događaj koji je decenijama namjerno brisan iz nacionalnog sjećanja.
Prva generacija imigranata odgovorila je podizanjem zida šutnje.
- Sve te priče, rasizam, sva ta poniženja, nisu mogli o tome razgovarati sa svojom djecom. Bilo je puno srama i patnje. Mnogi nikada nisu našli svoje mjesto u društvu - rekla je Tenfiche.
Sada nova generacija pisaca i umjetnika pomaže da se sruši taj zid.
Djela poput "Soleil Amer" Lilie Hassaine, "The Art of Losing" od Alice Zeniter, "La Discretion" autorice Faize Guene crpe inspiraciju iz životnih priča njihovih alžirskih porodica koje su u Francusku imigrirale 1960-ih, a ove autorice su sada u njihovim tridesetim.
Bestseler Leile Slimani "Zemlja drugih", priča nam priču kako je njen djed došao iz Maroka i upoznao njenu baku Francuskinju.
- Prva generacija morala je živjeti diskretno ako je željela preživjeti. Za drugu, koja je svjedočila žrtvi i patnji svojih roditelja, pitanje sjećanja je bilo sekundarno. Tek treća generacija, koja ima dovoljan odmak od ove bolne historije, u stanju je da se bavi ovim pitanjima - rekla je Tenfiche.
Lina Soualem, tridesetjednogodišnjakinja, snimila je dokumentarac koji se upravo prikazuje u Francuskoj, "Leur Algerie" (Njihov Alžir), a koji se bavi iskustvima njenog djeda i bake koji su došli u Francusku 1950-ih.
- Nikada nismo razgovarali o tim stvarima jer je tišina bila kao neki prećutni dogovor. Tišina koja se prenosila s generacije na generaciju kao da je bila i sam jezik egzila - rekla je ona za AFP.
Njen djed, koji uglavnom ne progovara skoro cijelim tokom filma, konačno otvara dušu kada se Soualem vraća u Alžir i pronalazi grobove svoje porodice, nešto što niko od njene rodbine nije uradio od dolaska u Francusku.
Radio je u fabrici noževa u Clermont-Ferrandu.
Grad je svjetski poznat po svojim noževima, ali nije mogla pronaći njegovu sliku u gradskom muzeju jer nijedna fotografija alžirskih radnika nikad nije napravljena.
- Ne radi se o oprostu ili pomirenju. Radi se o sjećanju, činjenici da konačno možemo razgovarati o tim ljudima koji su bili potpuno zaboravljeni i potpuno izostavljeni iz društvenog narativa Francuske - podvukla je Soualem.
Djelo "Soleil Amer" (Gorko sunce) Lilie Hassaine nominovano je za najveću francusku književnu nagradu Goncourt.
- Fokus ove priče nije toliko na Alžiru nego na samom odlasku, prekidu korijena - rekla je Hassaine (30).
Dodaje da joj je namjera bila ispričati priču o Francuskoj i načinu na koji je država tretirala prvu generaciju imigranata.
- Htjela sam otvoreno pričati o rasizmu, ali nisam željela da to bude iz osjećaja ljutnje. Samo sam htjela da ispričam priču onakvu kakva ona jeste, jer je to također i divna priča - dodala je Hassaine.
(FENA) F. F.
