Bosna i Hercegovina

Potresna priča Avdića: Od nade da će babo doći, do nade da ću ga identificirati

Tekst: Alma Zukanović, Foto FENA/Amer Kajmović

POTOČARI, 11. jula (FENA) -  Predstavnik porodica koje još traže svoje najmilije Muhamed Avdić je u dirljivoj poruci opisao svoju borbu tokom traženja svoga oca s kojim nije imao priliku ni da se pozdravi te njegovu nadu će ponovo vidjeti svog oca, pa do nade da će naći njegove posmrtne ostatke.  

- Obraćam vam se kao osoba sa 39 godina, a toliko je imao i moj babo kada smo se rastali, tada sam ga zadnji put vidio. Nisam ni bio svjestan da je to naš posljednji dan koji provodimo zajedno kao porodica. Nismo se ni oprostili, nismo se ni zagrlili, tako da se i ne sjećam babinog posljednjeg zagrljaja, a imao sam 11 godina - kazao je Avdić.

Prisjetio se da je to bio 29. mart 1993. godine, kada su četnici bili na brdima oko grada te da je bilo pitanje dana kada će sići u grad.

Dodao je da je noć prije ušao UNHCR-ov konvoj humanitarne pomoći, tračak nade da neće umrijeti  od gladi te da će međunarodna zajednica konačno nešto poduzeti da spriječi ulazak četnika u Srebrenicu i pomogne napaćenom narodu koji je bio zaboravljan od svih.

- Sjećam se da je tog jutra grad bio preplavljen desetinama hiljada ljudi koji su se kretali stihijski s nadom da će biti sretnici i uspjeti se popeti na UNHCR-ov kamion te se riješiti srebreničkog  pakla - kazao je.

Istakao je da je dolazak u Tuzlu bio dolazak u civilizaciju te da su sa nestrpljenjem i zebnjom pratili dešavanja u Srebrenici.  

- I napokon, Srebrenica je proglašena Sigurnom zonom UN i osnažili su nam nadu. Počeli smo dobivati pisma od babe iz Crvenog krsta. Svako pismo je budilo emocije radosti, popunjavalo prazninu. Zvao bi nas i putem radio-amatera - ispričao je.

Nažalost, kazao je da su dobili informaciju da mu je otac zarobljen.

- Nadali smo se da će biti razmijenjen. Pokušavali smo ga spasiti na sve moguće načine. Tu nadu je podgrijavala svaka nova informacija sa mnoštvom dezinfomacija - istakao je.

Prisjetio se da mu je otac, bježeći od pripadnika policije i vojske Republike Srpske, odlučio da pregazi Drinu, tamo gdje ju je moguće pregaziti, jer nije bio plivač.

- Ali Granična policija Srbije ga je uhapsila i predala ga Peri Miliću i Draganu Vasiljeviću, nakon čega mu se gubi svaki trag. Iako sam podnio krivičnu prijavu, jer sam uspio naći njegovog dželata, Sud BiH je smatrao da nema dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka - naglasio je.

Ali pored svega, dodao je da je imao priliku da se susretne sa Perom Milićem, bez želje za osvetom.

- Htio sam da mu kažem da je moj babo bio učitelj i da je generacije djece naučio prvo slovo. Nije pravio razliku kako se zovu, već mu je bila želja da s ponosom može reći da je to njegov učenik. Rekao sam mu da je imao nesreću da upozna mog babu i da su u ratu mogli odlučiti da li će biti ljudi ili zločinci. Hvala ti babo što si u ratu odlučio da budeš čovjek, da se tvoja djeca i unuci nemaju čega stidjeti - zaključio je Avdić. 

Najmanje 8.372 dječaka i odraslih muškarca i 571 žena ubijeni su u masovnim egzekucijama pod Mladićevom komandom i po naredbi Radovana Karadžića koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio krivim za zločin genocida u Srebrenici.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, do sada su ukopane 6.652 žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine, dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237 žrtava genocida. Još se traga za oko 1.000 nestalih.

(FENA) E.F.